Priča o malenoj Dori

Godinama sam bila uvjerena kako u moj život nikada neće ući mali anđeo koji će me zvati mamom. Ginekološki problemi i konstantne upale dovele su do dijagnoze CIN II / III?! Šta to znači? Šta to donosi...ili bolje reči odnosi?! Moj doktor preporuča kolposkopiju nakon koje ćemo bolje znati na čemu smo. Stigli nalazi i preporuka je deset terapija, lokalno na oboljelo područje grlića maternice, citostaticima. Bez terapije nikakve šanse (i naravno, puno gore komplikacije), a sa terapijom vrlo male šanse za bebicom. Što je tu je; krećemo s terapijom koja je hvala Bogu brzo prošla, i sad nam preostaje samo nada i čekanje.
Tri mjeseca nakon terapije, menstruacija kasni čak dva tjedna. Zovem doktora koji kaže da je to još vjerojatno posljedica terapije te da počnem uzimati Dabrostone kako bi pokrenuli ciklus. Nakon pet dana još uvijek ništa?! S velikom nadom u srcu kupujem kućni test koji je na moje veliko razočaranje negativan. Prolaze dani, a još se ništa ne događa. Ponovno upućujem poziv svom doktoru koji sada nema tako jednostavno rješenje te me naručuje na pregled. Ulazim u ordinaciju i već se praktički pripremam za, ne znam koji u nizu pregleda, kad mi doktor u ruku gura test i kaže: ''Ajde da budemo sigurni.'' Kažem mu kako je test prije dva tjedna bio negativan, ali njemu vrag ne da mira i doslovno me prisili. Sad već predpostavljate kakav je rezultat bio: na testu dvije crtice!!!! Ne vjerujem, u šoku sam, suze radosnice teku niz lice....
Mamino zrno riže ''veliko'' je cijela 3 mm i staro 6 tjedana. Svijet je stao! Postati ću mama anđela!
Trudnoća je protekla fantastično, bez mučnina, bez ikakvih trudničkih želja, s relativno malo ''hormonalnih'' ispada. Ma, za poželjeti. Trudnoču mi je vodio prim.dr. Mišković sa Sv.Duha. Dogurali smo tako do 40-og tjedna i odlazim na redovni, i tada se nadam, zadnji pregled i CTG. Mojoj curici se ama baš nigdje ne žuri, kaže moj doktor. Sve je zacementirano.
Zlu ne trebalo, doktor me naručuje za hospitalizaciju u petak, 31.01.2009. Ma šta ću ja u bolnici? Mrzim te ustanove, njihov miris.... Pokušavam se izvuči na sve moguće načine, ali doktor se neda i želi me imati na oku. Prijavljujem se taj petak na patologiju trudnoće i tada počinju moje muke. Obuzima me tuga, jad, nestrpljenje...i još na sve to mog doktora nema do ponedjeljka. Pa šta ću ja ovdje? Mogla sam biti doma za vikend? Nitko od drugih doktora u vizitama me ne želi pregledati, ne žele mi ništa reći..jer ja sam pacijentica od primarijusa?!
Ja sva u neizvjesnosti. Kako je moja curica? Hoće li sve biti u redu? Jesam li uopće otvorena? Vjerujte, sto pitanja, a niti jedan odgovor.
Nekako je prošao i taj vikend, napominjem bez i jednog pregleda, te došao ponedjeljak. Moj doktor je dežuran na odjelu.
U 7:00 ujutro tražim njegovu sestru i molim ju da ga podsjeti da ležim ovdje cijeli vikend, te da ga zamoli da me pregleda. Ne moram vam ni reči da sam ispred sobe za UZV prosjedila čitav dan, do 17:00 sati i dočekala svoj pregled. Sve je bilo uredu, otvorila sam se jadnih 2cm, ali još uvijek to nije niti blizu pravog.
Sada smo već 40+5 dana i doktor kaže kako nemamo viša šta čekati, i ako se ja slažem, sutra ću imati svoju bebicu u rukama. Ako se slažem? Što se mene tiče može odmah! Naručuje me na inducirani porod sutradan u 06:00. Slijedi neprospavana noć.
Točno u minutu, sutradan ujutro ulazim u predrađaonu. Slijedi vizita koja mene zaobilazi, jer na mom kartonu piše: pacijentica primarijusa Miškovića. Opet neizvjesnost. Sve cure kraj mene su već dobile dripove, gelove i razna ostala čuda. Samo ja sjedim na krevetu, dodajem vodu, tješim ostale....
Oko 08:00 dolazi jedan doktor, sjeda na moj krevet i kaže: ''Ajde gospođo, sada ćemo vam prokinuti vodenjak''. Sva u strahu, nedam se ja...sve dok mi nije rekao da ga je poslao moj primarijus. Gotovo odmah počinju trudovi koji su mi još super i sretna sam jer se nešto događa. Nakon sat vremena dolazi moj primarijus Mišković. Vjerujte mi, kao da mi se sunce ukazalo kad sam ga vidjela. Otvorena sam četiri prsta, on zadovoljan i ne želi mi dati nikakav drip, pustit će da se sve samo odvija. Još jedan sat kasnije više mi nije super, više ne mogu šetati, počinje trud na trud. Cijela moja obitelj je dobila ''porciju trudova'' putem mobitela. Doktor me obilazio svaka dva sata, otvarala sam se polako, a bolovi su bili nesnosni. Zadnji pregled, već negdje oko 15.00 sati popodne, otvorena sam 8 cm, ali doslovno padam u neke polukome od bolova, pričam nesuvisle stvari, ne mogu pravilno disati niti se opustiti.
Odlučuju se za epiduralnu jer ne bi imala snage za ovu završnicu, za zadnji izgon. Sele me u box. Ostavljaju me priključenu na CTG i čekam svoju epiduralnu. Dolazi anesteziolog i pripremaju me. Ne mogu sjediti, nesnosni bolovi, osjećam svoju bebu da dolazi, a doktorica cilja između trudova (koji su sada u razmaku od minute) kako bi mi uopće uspijela dati epiduralnu. Tko god je tada bio u mojoj blizini pitala sam:''koliko još''?
Dolazi prekrasna sestra Jozefina, iz trudničke ambulante'', sjeda pored mene i svo vrijeme do kraja me drži za ruku i bodri. Sada je lakše jer epiduralna konačno djeluje, ali još uvijek osječam nadolazak svakog truda, svakog poriva za tiskanjem. Oko 16:00 sati konačno stiže i moj primarijus te ulazimo u završnu fazu. Nekoliko trudova kasnije, točnije u 16:35, na svijet je stigla moja curica, moj anđeo, mamino zlato – Dora. Teška 3620g i dugačka 51 cm. Svijet opet staje! Postala sam mama! Ništa više ne postoji...samo ona i ja.
I evo, gotovo tri mjeseca kasnije, svijet se ipak okreće, ali oko nje. Moj svijet je bolje mjesto, radi nje. Kažu da sva bol nestaje u trenu kad primiš svoje dijete u ruke.....ne znam, još i danas vam mogu opisati svaki trud, svaki detalj tog dana...mislim da bi mogla dočarati i bol. Ali sve je to bilo vrijedno ovog malog anđela.
Poanta ove, pomalo duže priče, je ujedno i poruka svim onim djevojkama, ženama...da nikada ne odustaju od svog sna da postanu majke, koliko god se situacija činila teškom i neizvjesnom. Za svaku postoji baš njen anđeo koji samo čeka pravu priliku da vam ponovno pokrene svijet pod nogama.

prije svega najezila sam se citajuci ovu pre pre prekranu pricu. svaka cast na borbi za svoje djete.ovo bi trebo birt primjer svim buducim mamama.. bravo za vas dvije. uzivaj u svojoj maloj curici. sve najbolje.

hvala draga...stvarno smo se namučile...ali ona je sad tu i ništa više nije btno

MojaDora je napisao/la:hvala draga...stvarno smo se namučile...ali ona je sad tu i ništa više nije btno

a da vidi se iz price sve...al sad uzivajte jedna u drugoj, pred vama je punooooooooo zajednickih trenutaka, dana, mjeseci, godina,,ma jednom rjecju cili zivot